Kada dijete ne zna da imenuje emocije-kako se osjećanja izražavaju kroz ponašanje?

U dječijem razvoju emocionalna pismenost ne nastaje spontano, već se postepeno gradi kroz odnos sa odraslima i iskustva iz okruženja. Kada dijete nema razvijen kapacitet da prepozna i verbalizuje unutrašnja stanja, emocije se često izražavaju kroz ponašanje. Takvo ponašanje odraslima može djelovati kao neposlušnost, agresivnost ili povlačenje, ali u suštini predstavlja neverbalni način komunikacije psihološke potrebe.
Djeca najčešće prvo pokazuju emociju kroz tijelo i reakcije, a tek kasnije razvijaju sposobnost da je imenuju. Neuropsihološki gledano, dijelovi mozga odgovorni za regulaciju emocija i verbalizaciju sazrijevaju postepeno, zbog čega mlađe dijete često nema riječnik kojim bi objasnilo da je uplašeno, tužno ili preplavljeno. Umjesto toga, emocija se može manifestovati kroz:

– impulsivnost ili napade bijesa,
– odbijanje saradnje,
– povlačenje i tišinu,
– somatske tegobe (bol u stomaku, glavobolja),
– regresivna ponašanja

Ponašanje koje proizlazi iz neprepoznatih emocija ne može se tumačiti izolovano od razvojne faze i okruženja. Promjene poput polaska u vrtić ili školu, porodičnih konflikata, gubitka ili povećanih zahtjeva mogu pojačati emocionalnu napetost. Dijete tada koristi ponašanje kao regulacioni mehanizam jer još nema razvijene strategije samoregulacije.
Takođe, individualne razlike igraju značajnu ulogu. Djeca sa osjetljivijim temperamentom ili slabije razvijenim socijalno-emocionalnim vještinama češće će emocije izražavati kroz ponašajne ispade, dok će druga reagovati povlačenjem ili pretjeranom prilagodljivošću.
Zadatak roditelja, nastavnika i stručnih saradnika nije samo korekcija ponašanja, već razumijevanje poruke koja stoji iza njega. Kada odrasli verbalizuju ono što primjećuju („Vidim da si uznemiren“, „Možda si se razočarao“), pomažu djetetu da poveže unutrašnje iskustvo sa riječima. Ovaj proces naziva se emocionalno ogledanje i predstavlja osnovu razvoja emocionalne regulacije.

Ukoliko ponašanja postanu intenzivna, dugotrajna ili značajno ometaju svakodnevno funkcionisanje djeteta, preporučuje se uključivanje psihologa ili drugog stručnjaka mentalnog zdravlja. Stručni rad može pomoći djetetu da razvije emocionalni vokabular, prepozna tjelesne signale emocija i usvoji zdravije strategije regulacije.

Kada dijete ne zna da kaže šta osjeća, njegovo ponašanje postaje jezik emocija. Umjesto da se fokusira isključivo na korekciju spoljašnjih reakcija, savremeni psihološki pristup naglašava razumijevanje emocionalne pozadine ponašanja. Razvijanjem sigurnog odnosa i podržavajuće komunikacije odrasli pomažu djetetu da postupno pređe put od impulsa ka riječima, odnosno od ponašanja ka svjesnom emocionalnom izražavanju.

Tamara Lakić,

Diplomirani psiholog