Mama i tata polaze u školu
Priprema djeteta i roditelja za jedan od najvažnijih koraka u odrastanju.
Polazak u školu jedan je od najvećih razvojnih koraka u životu djeteta, ali predstavlja važnu promjenu za cijelu porodicu. Dok dijete upoznaje novi prostor, učiteljicu, drugare i nove obaveze, roditelji se takođe susreću sa novom ulogom. Roditelji više nisu samo oni koji pomažu djetetu da savlada svakodnevne zadatke, već postaju važni partneri u njegovom školovanju. Zato se često kaže da u školu ne polazi samo dijete, nego polaze i mama i tata.
Priprema za školu ne podrazumijeva samo kupovinu ranca, pribora ili odjeće. Mnogo je važnije pripremiti dijete na promjenu rutine, nove obaveze i situacije u kojima će morati da bude samostalnije. Roditelj može pomoći tako što će zajedno sa djetetom razgovarati o tome šta ga očekuje, posjetiti školu ukoliko je moguće, uvježbavati jutarnju rutinu i postepeno uvoditi navike koje će mu olakšati svakodnevno funkcionisanje. Važno je, međutim, da priprema ne postane dodatni izvor pritiska. Dijete ne mora prije škole znati sve. Mnogo je važnije da zna da može da pita, da pogriješi, da zatraži pomoć i da će imati podršku kada naiđe na nešto što mu je teško. Takođe, dobro je uvesti kratke „školske“ aktivnosti kod kuće, poput sjedenja i rada u miru određeni vremenski period. Roditelj može unaprijed dogovoriti jutarnju rutinu, na primjer ustajanje, doručak i polazak kako bi prvi školski dan protekao što manje stresno.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti djeci koja imaju razvojne poteškoće ili kojima je potrebna dodatna podrška. Za njih prelazak iz vrtića ili porodičnog okruženja u školu može predstavljati još veći izazov. Promjena prostora, veći broj ljudi, buka, nova pravila, duže sjedenje ili zahtjevi za samostalnošću mogu biti zahtjevni. Zbog toga je korisno unaprijed razgovarati sa školom i stručnim timom, podijeliti informacije o djetetovim potrebama i dogovoriti način podrške.
Svako dijete ima svoj tempo. Nekome će biti potrebno više vremena da se navikne na novu sredinu, nekome će trebati vizuelna podrška, jasna struktura i predvidiva rutina, dok će drugom djetetu najveća pomoć biti dodatno ohrabrivanje i podrška u socijalnim situacijama, i to je sasvim u redu, jer je svako dijete individualno i ima sopstveni ritam prilagođavanja i razvoja.
Takođe, roditeljima je dozvoljeno da imaju strahove, ali je važno da roditeljska briga ne pređe u pretjeranu zaštitu. Dijete treba da osjeti da vjerujemo u njegove sposobnosti, čak i kada znamo da će mu za neke stvari biti potrebna pomoć. Najvažnije je da roditelj ne bude djetetov „drugi učitelj“, već njegova sigurna baza. Neko ko će saslušati, ohrabriti, pomoći kada je potrebno i zajedno sa djetetom tražiti rješenja.
Polazak u školu nije test samo za dijete. To je period prilagođavanja za cijelu porodicu. Zato roditeljima ne treba savršen plan, već strpljenje, otvorena komunikacija sa školom i spremnost da prate potrebe svog djeteta. Jer cilj nije da dijete u školu krene bez ijedne poteškoće. Cilj je da zna da, kada se neka poteškoća pojavi, nije sam i da postoji neko ko će mu pomoći da je prevaziđe.
Milana Iličić Diplomirani psiholog
